Preminuo je Davor Jović – otišla je legenda

Danas je tužna vijest, bolna i nemilosrdna kao hladan metak, prohujala Hrvatskim kickboxing savezom. Umro je naš DAVOR JOVIĆ.

Legenda, heroj, vitez, junak, trener, član upravnog odbora, kickboksač, sportaš, prijatelj, poštenjačina i uzor. Jednom riječju Čovjek. Veliki čovjek. Napustio nas je iznenada u 62. godini.

Tko je bio naš prijatelj i taj veliki čovjek Davor Jović?

Davor Jović, trener kickboxing kluba “Sveti Jure” iz Vrgorca, član Upravnog odbora Hrvatskog kickboxing saveza,  bivši diverzant 4. gardijske brigade, dva puta je ranjen, a kako bi se mogao vratiti i ratovati, “smanjio” si je invaliditet sa 80 na 50 posto. Proglašen je za najboljeg vojnika Oružanih snaga RH 1997. Do danas je vodio kickboxing klub u Vrgorcu, gdje je živio sa suprugom i dva sina.

Zauvijek ćemo pamtiti njegove riječi:

Junak nisam ja, nego svi moji suborci, znao je reći naš Davor, koji je prošao sva bojišta u Hrvatskoj 

Umirovljeni bojnik HV-a Davor Jović, bivši pripadnik legendarne 4. gardijske brigade, ponio je titulu – Junak Domovinskog rata. Naime, bivši predsjednik RH prof. dr. Ivo Josipović uveo je to odlikovanje u dogovoru sa svojim savjetnikom za branitelje Predragom Fredom Matićem, te ga dodijelio osobama koje su se svojim posebnim zaslugama istaknule u Domovinskom ratu.

Među njima prvima bio je i naš Davor. Kao pripadnik 4. gardijske brigade, prošao je sva ratišta u Hrvatskoj te je dva puta bio teško ranjen. Međutim, nije se htio povući, nego je ostao do kraja u svetoj misiji stvaranja hrvatske države.

S 41 godinom na leđima te s nekoliko desetaka gelera u sebi, Davor je 1997. godine pobijedio na maratonu s preprekama dugom 76 km i postao vojnik godine, na opće čuđenje i divljenje američkih, britanskih i francuskih vojnih instruktora. Ovaj skromni čovjek nikada se nije razbacivao svojim zaslugama u stvaranju Lijepe naše, uvijek je ostao čvrsto na zemlji.

– Kada smo išli u rat, nitko nije mislio ni o kakvim priznanjima, nego samo kako stvoriti svoju državu. Junaci Domovinskog rata su svi naši branitelji, pogotovo oni koji su položili svoje živote za domovinu. Zahvalan sam svim svojim suborcima jer da nije njih bilo, ne bi bilo ni ovog priznanja. Ono mi je motivacija za moj daljnji sportski rad, rekao je Davor.

U posljednjih desetak godina Jović je radio kao trener u Kickboxing klubu “Sveti Jure” iz Vrgorca, gdje njegovi učenici postižu zapažene rezultate. Osnovao je kickboxing klub u Vrgorcu krajem 2006. godine i početkom 2007. pristupa Hrvatskom kickboxing savezu. 2010. godine biran je za člana Upravnog odbora Saveza i tu je dužnost odgovorno i savjesno obavljao sve do danas. Odgajao je i učio kickboksače, državne prvake, reprezentativce. Sa svojim učenikom tada juniorom Nikicom Radonićem ostvario je 2015. godine brončanu medalju u full contactu, a nedavno je na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Budimpešti doveo Nikicu do titule seniorskog vice prvaka svijeta u full contactu.

Svojevremeno je Davor dao interview Slobodnoj Dalmaciji, i tu se može vidjeti koliko su naši stvarni heroji samozatajni i skromni. Podsjetimo se:

FACA IZ VRGORCA

Davor Jović: Sebi sam ‘sredio’ niži invaliditet

Morao sam liječnicima lagati jer bi mi nakon drugog ranjavanja odredili 80-postotni invaliditet i mirovinu. A ja sam želio dalje ratovati pa smo se ‘dogovorili’ da mi upišu samo 50-postotni invaliditet.

Umirovljeni bojnik iz Četvrte brigade Davor Jović, jedan od rijetkih dobitnika odličja Junaka Domovinskog rata, govori o svojem ratnom putu, ranjavanjima, poginulim suborcima, i apstinenciji od politike.

Što ste radili do 1991. i što vam je bio motiv pristupanja u ZNG?

– Po struci sam brodograđevni termoizolater, imao sam posao u makarskoj tvrtki “Metal-plastika” te sam kao prvak bivše države u full contactu bio redar u diskoklubu. Deprimirale su me ondašnje svakodnevne vijesti o počecima nemira, poput događaja u Borovu Naselju, a koje su donosile brojke: “poginulih toliko, ranjenih ovoliko, zarobljenih…”. 

Nisam više mogao stajati po strani i s nekoliko prijatelja, u kolovozu 1991., javio sam se u mjesni ured. Rekli smo im: Šaljite nas odmah. Prvo sam bio zadužen za kondicijsko pripremanje naše grupe dragovoljaca. Našli smo bili i neke uniforme bivše JNA te ih nekako prebojili, da se razlikuju od neprijateljskih, no boja je bila loša, otpala je već na prvoj kiši. Nakon tri tjedna par momaka iz moje skupine sudjelovalo je u oslobađanju Malih Bara, a ja osobno nisam.

Tri su me sata izvlačili

Tada smo, međutim, dobili naoružanje i nešto malo opreme, uzete od JNA, te uskoro, kao samostalni vod, koji je spadao pod 115. imotsku brigadu, krenuli na Visočane i Visac, pod zapovjedništvom Stjepana Nižića. Tu smo imali trojicu ranjenih od paljbe neprijateljskih VBR-ova.

Nakon završetka te akcije rečeno nam je da odemo kući i čekamo poziv za iduću akciju, no nismo ih poslušali, nego sam se, s čitavom satnijom iz Vrgorca, u studenome našao u Četvrtoj brigadi, tada pod zapovjedništvom generala Ive Jelića. Bili smo smješteni prvo u Drnišu, uslijedilo je zadarsko ratište, pa Čitluk pored Mostara i redom sve do kraja.

Koliko ste puta ranjavani?

– Dvaput teže. Godine 1992. na koti Kokotova glava, dubrovačko ratište, dobio sam gelere neprijateljskog kumulativnog projektila ispaljenog iz blizine, a koji je pao oko pola metra od mene. Tri sata su me suborci izvlačili, pod granatama, ne slušajući moje molbe da se oni spase, a mene ostave. Nisu me ostavili, za što im i ovom prilikom zahvaljujem.

Drugi put sam ranjen u prvom danu akcije na Maslenici, kod Paljuva. Tenkovi su kod kule Jankovića krenuli na nas, a mi ih nismo imali čime uništiti. Pokojni Leskurzvani Cigo imao je RPG i pogodio njihov tenk, ali je istog trena i poginuo od uzvratne vatre neprijatelja, kod same crkve na Gradini. Pri izvlačenju ranjenog suborca potegnuo sam minu i završio u zadarskoj bolnici. Moji su uspjeli odbaciti arkanovce natrag prema Paljuvu, te izvukli naše iz okruženja.

‘Zvonim’ na aerodromima 

Kako imam mnoštvo gelera u tijelu, uključujući jedan u bubregu, uvijek “zvonim” na aerodromskim kontrolama, bez obzira imam li ili nemam odjeću i metalne predmete u džepovima.

Jeste li imali kakvo vojničko obrazovanje?

– Da, 1993. su me na šest mjeseci poslali u časničku školu na zagrebačkom Črnomercu, te se vratio u Četvrtu, sudjelovao u Oluji, išao prema Banjoj Luci… Umirovljen sam 2003.

Je li točno da ste liječnicima lagali o stupnju invalidnosti nakon ranjavanja? 

– Morao sam, jer bi mi nakon drugog ranjavanja odredili 80-postotni invaliditet, te ne bih mogao ostati u aktivnom sastavu. Na komisiji sam kazao kako sebe ne smatram invalidom, jer su to ljudi bez nogu i ruku, a da ja mogu i želim još ratovati. “Dogovorili” smo se da mi upišu samo 50-postotni invaliditet. Također, bojni otrovi su mi dijelom oštetili jetru.

Ne volim politiku

Oprostite, ali jesu li vam rekli da baš i niste normalni, s obzirom na to da su mnogi upisivali viši, a ne niži stupanj invaliditeta?

– Pa, zapravo i jesu. Rekli su mi liječnici tada, dobronamjerno, da ću se pokajati zbog takve odluke kada budem otkupljivao stan po višoj cijeni od one koju sam mogao dobiti, ili oko raznih drugih povlastica. Nisam se, međutim, pokajao. Opet bih napravio isto, za svoje ljude i ovaj naš kamen. Valjda će i moja djeca Jure i Ante tako razmišljati.

Gdje ste nastradali od bojnih otrova?

– Pored Mostara, 1992. na “Njemačkoj cesti”, pored Heliodroma, kada je poginuo Ante Gašpar. Neprijateljski avion je bacio bojne otrove po nama. Na Buni su bile jako teške bitke, doslovno prsa o prsa. Mi smo se kasnije razmjestili prema Dubrovniku, a zamijenio nas je HOS.

Jeste li član neke političke stranke?

– Nisam. Ne volim politiku, nisam se nikada bavio njome niti imam želje baviti se time. Predsjednik sam vrgoračke podružnice Udruge veterana dragovoljaca Četvrte brigade ZNG-a i to mi je jedina “stranka”.

Na što ste osobito ponosni?

– Želim kazati kako vojnici pod mojim zapovjedništvom nisu nikada radili zvjerstva, prema neprijatelju ili, ne daj Bože, prema civilima. Svi su nam zarobljenici imali jesti i piti, a takve su bile i zapovijedi generala Ante Gotovine, kojima sam osobno više puta prisustvovao.

Predložili me Krstičević i Kotromanović

Je li vas iznenadila inicijativa Predsjednikova savjetnika Freda Matića o uvođenju odličja Junaka Domovinskog rata i vaše uvrštenje među prva četiri imena javno objavljenih kandidata?

– Jest, i to puno. Zapravo i ne znam što da govorim medijima koji me sada svakodnevno zovu. Nisam se navikao pričati za javnost. Osobno, smatram kako su najveći junaci upravo naši poginuli borci, kao što izuzetno poštujem i sve druge koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Ponosan sam što mi se ime našlo u toj inicijativi.

Od suboraca Freda Matića slušao sam o njemu samo najbolje stvari, a upoznao sam ga u Savjetu za branitelje. Mislim da su me za Savjet predložili general Damir Krstičević i brigadir Ante Kotromanović.

Ratni put

1956. – rođen u Vrgorcu kolovoz

1991. – dragovoljno se javlja u vrgoračku postrojbu studeni

1991. – umjesto kući na odmor, odlazi u 4. brigadu lipanj

1992. – u bici kod Mostara JNA ga zasipa bojnim otrovom svibanj

1992. – teško ranjen od projektila kod Dubrovnika siječanj

1993. – drugi put ranjen od mine na Maslenici sredina

1993. – šest mjeseci u časničkoj školi na Črnomercu

1995. – nakon svih bojišta, na domak Banje Luke završava ratni put

1997. – proglašen najboljim vojnikom Oružanih snaga

2003. – umirovljen u činu bojnika Hrvatske vojske

Najbolji vojnik

Davor Jović nositelj je brojnih odličja, a 1997. proglašen je najboljim vojnikom Oružanih snaga RH, pobijedivši na 76 kilometara dugome maratonu “Prvi do Knina, prvi do slobode”. 

Izvor: Slobodnadalmacija.hr

Lijepo je bilo poznavati, surađivati i znati tko su stvarne veličine u našem društvu i u našem kickboxingu.

Da, upravo takav je bio Davor Jović. Legenda, heroj, vitez, junak, trener, dužnosnik, kickboksač, sportaš, prijatelj, poštenjačina i uzor. Jednom riječju Čovjek. Veliki čovjek. Napustio nas je.

Počivaj u miru Božjem Viteže i neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si toliko volio i za koju si toliko dao.

Ovom prilikom supruzi, sinovima i cijeloj obitelji Jović prenosimo izraze najdublje sućuti svih članova Hrvatskog kickboxing saveza, kickboksačica i kickboksača, trenera, sudaca i dužnosnika. O vremenu pokopa našeg Davora, obavijestiti ćemo članove Hrvatskog kickboxing saveza u najskorije vrijeme na ovom portalu i putem društvenih mreža.

Autor: Romeo Deša